[vc_row][vc_column][trx_columns margins=”” bottom=”tiny”][trx_column_item][trx_image url=”1471″ extra=”yes”][/trx_column_item][trx_column_item][trx_section title=”Sv. Anto Padovanski” description=”Patron župe Petrićevac” top_border=”” bottom_border=”” bg_tile=”” bg_padding=””][/trx_section][/trx_column_item][/trx_columns][vc_column_text]Sv. Anto je bio čovjek Božje providnosti, apostol trinaestog stoljeća, osobiti ljubimac Božji, veliki čudotvorac; bio je milostiv pomoćnik nevoljnih i tješitelj žalosnih, miljenik kršćanstva, pravi ponos franjevačkog reda. – Što je bio sv. Anto ranije, to je sve i danas.
Anto se rodio godine 1195. na Veliku Gospu u Lisabonu (Portugal). Još od djetinjstva se odlikovao štovanjem Blažene Djevice Marije i krepošću čistoće, te je Mariji još sasvim mlad zavjetovao vječno djevičanstvo, koje je očuvao neokaljano do smrti. Zbog toga se Anto uvijek slika s ljiljanom u ruci, znakom čistoće. U petnaestoj godini odrekao se svijeta i stupio u red sv. Augustina u samostanu blizu rodnog mjesta. Kasnije su ga poglavari, na njegovu želju, premjestili u samostan sv. Križa u Koimbri, gdje je postao svećenik.
Oko godine 1220, don Pedro, portugalski kraljević, donese u Koimbru posmrtne ostatke prvih mučenika franjevaca, koji su kao misionari u Maroku prolili svoju krv za Krista. Njihov primjer oduševi i Antu za propovijedanje riječi Božje nevjernicima i napuni ga nadom da bi i on mogao proliti svoju krv za Isusa. Zato stupi u franjevački red u Koimbri. Tamošnji samostan bio je pod zaštitom sv. Ante Pustinjaka, zato i on sada uze ime Anto, a dotada se zvao Ferdinand.
Sam sv. Franjo dozvoli mu da može ići u Afriku propovijedati riječ Božju. Ali njemu je Bog bio odredio drugu ulogu. Iz Afrike se morao vratiti natrag u Španjolsku, jer je obolio. Međutim, nije stigao ni u Španjolsku. Protivni je vjetar njegovu lađu bacio na obale Sicilije. Bila je to godina 1221. Upravo te godine sv. Franjo bio je sazvao opću skupštinu svoga reda u Asiz. l sv. Anto, premda slab, prošao je cijeli put do Asiza pješice da bi nazočio skupštini. Tu je upoznao sv. Franju, a tu je upoznao i redovnički život franjevaca . To ga je toliko oduševilo da je odlučio ostati u Italiji. Nakon skupštine sva braća odoše u svoja mjesta, a Antu primi starješina provincije Romanje i posla ga u samostan u Bolonju. Tu je Anto provodio pravi pokornički život, u samoći i najvećoj poniznosti. Bio je učen i svet, ali je to sakrivao pred braćom. Ipak jednom zgodom njegova učenost iziđe na vidjelo jer je Bog htio da njegovo znanje i svetost donesu koristi drugim ljudima. Kada je Franjo čuo za učenost poniznog Ante, posla ga na daljnje usavršavanje u bogoslovnim znanostima. Poslije toga Anto je bio imenovan prvim učiteljem bogoslovnih znanostima mladim redovnicima, koje je on ne samo poučavao u nauku nego ih još vise oduševljavao svetošću svoga života.
Premda je tim svojim zanimanjem odgojio izvrsne i dobre radnike za vinograd Gospodnji, ipak je vazda želio posvetiti se samo propovijedanju riječi Božje, jer se upravo za to najviše pripravljao. Što je želio to je i dobio: poglavari mu povjeriše da se bavi i propovijedanjem. Pun ljubavi prema Bogu i bližnjemu, započe svoje apostolsko poslanje. On je govorio oduševljeno, odrješito, razumljivo i privlačno. Jakošću i jasnoćom svojih propovijedi toliko je djelovao na slušateljstvo da su se tisuće naroda oko njega skupljale, i kad slušateljstvo ne bi moglo stati ni u najveće crkve, morao je podizati propovjedaonicu na trgovima i na polju te odatle mnogobrojnom slušateljstvu navješćivati riječ Božju. S evanđeljem i s križem u ruci obilazio je gradove i sela Italije i južne Francuske te svuda činio čudesa i obraćenja. Čudesa sv. Ante bila su silna, divna i očevidna te je radi njih zaslužio naziv »Čudotvorca«.
Uz poučavanje braće u bogoslovnim znanostima i često propovijedanje obnašao je sv. Anto i razne službe u svom redu: bio je gvardijan u Piju (de Puy), čuvar (kustos) za južnu Francusku u Limožu, a god. 1226, kada je na 4. listopada umro sv. Franjo, postade provincijalom bolonjske provincije u sjevernoj Italiji. Povjerene mu krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, širio red i tvorio čudesa. U poslu reda morade u Rim k sv. ocu papi Grguru IX. Kad ga ugleda, papa se veoma obradova, jer je već bio čuo za njegovu svetost, učenost i neumorni rad za slavu Božju i spas duša, a nadasve bio je čuo za njegov izvanredni propovjednički dar. Stoga mu zapovjedi da propovijeda pred njim u lateranskoj crkvi. Anto ponizno posluša i tolikim je zanosom propovijedao da je papa od udivljenja ostao izvan sebe i sv. Antu nazvao »Škrinjom zavjetnom«. Svršivši posao radi kojega je bio došao u Rim, vrati se u svoj omiljeni grad Padovu god. 1230. Slijedeće godine držao je zadnji put u svom životu korizmene propovijedi. Mlado i staro, bogato i siromašno, sve je hrlilo da ga sluša. Bivalo je na njegovim propovijedima,, po 30 tisuća ljudi. Zanos naroda toliko naraste da su ljudi ustajali usred mrkle noći i s bakljama tražili sebi mjesta u crkvi.
Slavni život svečev približio se kraju. Već oko Uskrsa te godine pade Anto na smrtnu postelju jer ga je shrvao naporni rad, bičevanje, pokora, duga putovanja i vodena bolest.
Rastapajući se od rajskog veselja što će se brzo i navijek sastati sa svojom ljubavlju, pun zanosa zapjeva svoju omiljenu pjesmu Mariji: »O slavna Gospo!« i iza toga se preseli u blaženu vječnost 13. lipnja 1231. Bilo mu je 36 godina. Bog objavi svečevu smrt po nevinoj dječici koja se razletješe gradom vičući: Umro je svetac! Umro je sv. Anto! Nije prošla ni godina dana poslije njegove smrti, i već bi proglašen svetim. Presretna Antina majka doživjela je tu sreću da se za života moli pred oltarom svoga sina sveca. Kako je tvorio čudesa cijeli svoj život, to je činio poslije smrti još mnogo više te ga sav svijet zove Čudotvorcem. Njegov se grob nalazi u Padovi, u veličanstvenoj bazilici, koja se poče graditi odmah poslije njegove smrti. Cijelo mu se tijelo pretvorilo u prah, samo je Bog sačuvao njegov jezik do današnjeg dana – da pokaže koliko ga je sv. Anto slavio jezikom.
Kako suvremeni poznavaoci opisuju sv. Antu, on je bio: srednjeg rasta, crno-manjaste kože, živih očiju, visoka Čela, lijepa i mila lica. – Na slikama vidimo sv. Antu obično s ljiljanom, knjigom i božanskim Djetešcem. Ljiljan je znak njegove neokaljane Čistoće, knjiga označuje Sv. Pismo koje je svetac uvijek proučavao kao knjigu Božje mudrosti, a dijete Isus sjeća nas na onaj najsretniji čas Antina života kad mu se u rajskoj ljepoti ukazao mali Isus da mu pokaže koliko ga voli.
Umjetnici su se natjecali koji će ljepše prikazati našeg sveca na slici i u kipu. Slike i kipovi sv. Ante Padovanskoga mogu se vidjeti u svakoj crkvi, Štoviše gotovo u svakoj kršćanskoj kući, što svjedoči o općem štovanju sv. Ante.
[/vc_column_text][vc_empty_space height=”4em”][/vc_column][/vc_row]