Ovdje u nekim našim krajiškim župama ustalio se običaj, da se naši protjerani i izbjegli župljani nastoje svake godine okupiti u svom rodnom kraju i u svojim župama, u kojima je, unatoč teroru, patnjama i progonima, ipak ostao po koji vjernik-katolik. Ti se susreti događaju obično krajem mjeseca srpnja, kad ljudi koriste svoje godišnje odmore, te mogu doći u rodni kraj, čak i iz udaljenijih krajeva i zemalja. Za neke župe ovdje u Krajini, Šurkovac (Kalajevo), Ljubija, Barlovci, odnosno Stranjani i Motike, susreti su upriličeni zadnje subote u srpnju. Već u petak u popodnevnim satima ožive prometnice, počinju pristizati prvi „gosti“! Doista, budu to radosni i dirljivi susreti rodbine, prijatelja, nekadašnjih susjeda, s glasnim i dugim pozdravima, prisjećanjima, šalama, smjehom, finim „bockanjem“, i na kraju sve završava s pjesmom. Gledajući po brojnim i skupim autima, odjeći i nakitu, čini se, da taj naš svijet ne živi loše tamo negdje u svijetu? Prisjećam se, kako su bili jadni, poniženi, ispaćeni, sa vrećicom u ruci i sa suzama na licu, a danas tako ozbiljni, dotjerani, otmjeni, dostojanstveni! Preko najnovijih info-aparata, povezani su sa prijateljima širom svijeta, većina ih vlada stranim jezicima, prate svjetska zbivanja, ništa im ne promiče, – i ja se pitam: Bože, je li to taj naš čovjek, kojega sam još do jučer poznavao, zajedno se s njim skrivao po potocima i bježao, samo da glavu sačuvamo? A danas on, veseo i radostan: sjedi, priča i pije s onim, pred kim je do jučer morao bježati? Kao da se ništa nije dogodilo? Kako je velika moć kršćanskog i evanđeoskog praštanja!? Oprostiti može samo onaj, koga je Evanđelje istinski taknulo!
Što se noć više bliži, to je razgovor glasniji, muzika jača, stariji počinju lagano teturati, a mladi pod reflektorima na stadionu, što ga podiže župnik dr. sc. fra Ivo Pavić, razdijeljeni na „Hajduk“ i „Dinamo“ započinju utakmicu, uz brojne navijače. Ta vrsta narodnog veselja trajat će duboko u noć.
Ali pravo slavlje biti će tek sutradan, i započet će sa sv. misom. Ono što je naš katolički svijet u Bosni uvijek okupljalo i snažilo, bila je sv. misa. To se potvrdilo i sada ovdje u Kalajevu. Filijalna crkvica je bila mala da bi mogla primiti sve prisutne. Sv. misu je predvodio njihov „ratni župnik“, koji nije spominjao tužne i ružne događaje iz nedavne prošlosti, već je, citirajući velikog Njegoša: („Strah životu kalja obraz često“), kazao, da smo svi mi osjetili i znamo što je to strah, ali, hvala Bogu, „mi svoj obraz nismo ukaljali! Svakome možemo pogledati u lice, to je naša snaga, to je naš ponos, tako nas naša Crkva uči“. Pod misom se zanosno i dugo pjevalo, jer Kalajevčani ne mogu bez pjesme! Dugo nismo čuli one naše stare crkvene pjesme: Čuj nas Majko, nado naša; Zdravo Djevo; Spasitelju dobri Isukrste; Zdravo Tijelo Isusovo (bosanski napjev), te mnoge druge, ne samo crkvene, već (kasnije) i narodne: Posavino, Majko; Graničari stari; Nije kuća na prodaju, ta se kuća ne prodaje, to je moja djedovina, ili tako nekako!
Poslije mise zajednički stol za sve, – bogat, raznovrstan, uz pozdrave i fine dosjetke, te doista birana jela (domaća) i pića. Tad se moglo čuti odakle je taj naš svijet sve došao: iz Hrvatske, Australije, Amerike, Kanade, Švedske, Slovenije, Njemačke, Italije, Austrije, Bruxellesa, Beograda, i tako redom. Ovdje se dugo nije čuo žamor i graja djece kao sada, što nas je sve silno veselilo. Te subote imali smo i jedno pravo vjenčanje u župi, mladenci naše gore list, (oboje žive u Njemačkoj, a žele se ovdje vjenčati). Sve je to uvelike doprinijelo ovom slavlju na kojem je sviralo (čak!) pet harmonika, i svi rođeni u Kalajevu. Tek u kasnim satima izmjenjivale su se adrese, telefoni, E-mailovi i sl, te dogovarao slijedeći susret! Ovaj će ostati nezaboravan! Ovdje sam se zadržao uglavnom na Kalajevu, a vjerujem da je i drugdje bilo lijepo i na visini. Veliki trud u organiziranju ovakvih susreta podnijeli su župnici, na čemu im se zahvaljujemo!.
Fra J.B.
