Poštovani posjetitelji,
Ukazana mi je čast da progovorim nekoliko riječi povodom otvaranja izložbe Pedeset godina nakon potresa u Banjoj Luci.
Jedan od razloga je i taj što sam kao dječak osobno sve to doživio i proživio. Prvi, nešto manji udar, dogodio se u nedjelju 26. listopada 1969. godine negdje iza 16 sati. Bio sam tada u stričevoj kući. Bilo nas je mnogo, i svi smo u isti mah potrčali vani. Najteže je bilo pogoditi vrata, uglavnom su se uvijek ispriječili štokovi. Izišavši vani, ugledali smo neke kuće u susjedstvu koje su ostale bez duma i dimnjaka. Brzo sam stigao doma, bilo je najvažnije da su svi bili nepovrijeđeni. Nas nekoliko klapaca (a tada sam bio VI. razred), nakon što smo se oporavili od prvotnog straha, našli smo si zanimanje: obilazili smo susjedne kuće i gledali koja je kuća „progledala”. Taj smo izraz skovali za one kuće čije su dume bile porušene, a takvih je već tada bilo dosta. Nama djeci sve je to bilo zanimljivo, bilo je nešto novo, dosad nedoživljeno. Većina kuća u selu već je tad bila oštećena i bilo je nesigurno u njih ulaziti. O spavanju u takvim objektima nije bilo niti govora. Bila je već kasna jesen i bilo je dosta kukuruzovine u snopovima. Stariji su se već međusobno savjetovali i zaključili da je za tu noć najbolje napraviti, uz pomoć drvenih kolaca i kukuruzovine, nastambu u kojoj bi se prenoćilo. Tu večer i noć dogodilo je se još mnoštvo manjih potresa. Kako je već pala noć i kako je odmah nestalo struje, bilo je pravo umijeće i hrabrost na brzinu utrčati u kuću i na dvorište donijeti ono što je trebalo: posteljinu, hranu, odjeću.
Sutradan je bio ponedjeljak. U mom selu bila je četverorazredna škola, a mi stariji, od petog razreda pohađali smo središnju školu „Rudi Čajavec” koja je tada bila u Kuljanima, udaljena nekih četiri kilometra. Naravno, tada nije bilo autobusa, te smo obično u skupini kretali oko pola sedam. Kad smo došli do naše škole, na putu nas je dočekao učitelj Franjo i rekao da se vratimo kućama, budući da nastave neće biti. Za nas je to bilo neopisivo veselje: ma samo neka nema nastave. Vratili smo se kućama, bolje reći u dvorišta. Vani je već bio i šporet, tu se kuhalo i sve pripravljalo. Mati mi je rekla da odem jednom rođaku. Trebalo je nešto donijeti. To je bilo otprilike udaljeno dva kilometra. Naravno, odmah sam otišao, uzeo što je trebalo i krenuo kući. Put je vodio kroz jednu ne tako veliku šumu, ali koja se sastojala od ogromnih hrastova. I kad sam bio nasred te šume, začuo se nekakav čudesan huk, nekakva čudesna tutnjava. Nisam se mogao održati na nogama i jedino što sam tada vidio bili su ti ogromni hrastovi koji se savijaju, idu na jednu stranu do zemlje i ponovno se vraćaju. Meni je to bilo toliko strašno, kao da je trajalo čitavu vječnost, makar je taj potres trajao samo nekoliko sekundi. Ponovni strah za svoje, ponovna trka kući i sreća što su svi dobro.
Život pod kukuruzovinom i dalje se nastavio. I vrijeme je išlo na ruku, jest bilo prohladno, ali sunčano i bez kiše. Počela je već pristizati i određena pomoć: odjeća, obuća, posteljina, hrana. Sjećam se jednog kombija koji je svako jutro u naše selo dovozio kruh iz Zagreba. Međutim, približavala se zima i trebalo je misliti na neki ozbiljniji smještaj. Postalo je jasno da se u kućama ne može zimovati, niti se one mogu do zime popraviti. Stariji su počeli mjerkati objekte koji bi se mogli preurediti za prezimljavanje. Neki su si preuredili ambar, drugi šupu ili štalu, a oni koji nisu ništa od toga mogli, načinili su si malo prostraniju šupu koju su obložili i pokrili s nekoliko redova kukuruzovine. Plastična folija, do koje se teško dolazilo, a posebno ter – papir bili su za to vrijeme odlična izolacija i odličan krov. Uglavnom se prezimilo u takvim objektima.
Ne znam uz čije posredovanje, ali nekoliko nas djece, preko Caritasa Zagrebačke nadbiskupije odvezeno je u Zagreb. Nekoliko smo dana bili smješteni kod časnih sestara u Hrvatskom Leskovcu, a onda raspoređeni po obiteljima u Krašiću. Nismo dugo izdržali. Prva posjeta roditelja jednog od nas bila nam je i prilika da se vratimo. Nastava u školi još nije nastavljena. Djeca iz drugih škola već su otputovala u gradove bivše Jugoslavije i za njih je u tim mjestima organizirana nastava. Nama je rečeno da će nastava za nas biti organizirana ovdje. Dopremljeno je u Zalužane nekoliko željezničkih putničkih vagona. Znam da su na vagonima bili natpisi na njemačkom jeziku. Iz istih su izvađena sjedala, pregrade koje su činile kupee, te načinjen velik prostor. Taj prostor je podijeljen na dva dijela te je u svakom bilo smješteno po jedno odjeljenje. Napravljene su i tračnice, na njih su postavljeni vagoni, te smo u drugom polugodištu, to jest od početka veljače 1970. tu pohađali školu. To je trajalo do drugog polugodišta 1971. godine, a tada je dovršena nova školska zgrada u Zalužanima. Uvjeti za održavanje nastave bili su očajni: u svibnju i lipnju velika vrućina, zimi hladno. Međutim, i u takvim uvjetima mi smo djeca imali svoje doživljaje. Naime, jedna se nastavnica strahovito bojala potresa. To smo brzo shvatili i još brže počeli koristiti. Dogovorili bi smo se očima, te istodobno malo povukli nekoliko klupa i ona je već istrčala iz učionice. Međutim, bili smo prilično humani pa smo to svoje iznašašće uglavnom koristili kad bi ona nekog pitala i kad smo vidjeli da će taj jadnik dobiti jedinicu.
Ljeto koje je nastupilo bilo je vrijeme gradnje. Najprije je prošla komisija, obilježila sve objekte s brojevima od jedan do sedam. Kasnije smo saznali da je to stupanj oštećenja. Drugi broj je bio kakvoća građevine i tu su bila tri broja, od 1 do 3. Sjećam se da su u našem selu kuće uglavnom bilježene s brojevima 6 ili 7/2. To znači da su uglavnom ili trebale biti rušene ili im je potrebna temeljna sanacija. Teško je toga ljeta bilo doći do građevinskoga materijala, pogotovo cementa. Naravno da smo i mi odraslija djeca bila angažirani u gradnji. Kad bismo se vraćali iz škole, te vidjeli da se u Građi istovara cement, nije nam bilo pravo jer smo znali da nas narednih dana čeka miješanje maltera. Država je pomagala novčanim sredstvima obnovu porušenog. To se tada zvao nepovratni kredit, na današnji jezik prevedeno donacija.
Sjećam se i prve svete mise nakon potresa na kojoj sam sudjelovao. Crkva je bila oštećena, u nju se nije smjelo ući. Pod lipom pokraj sakristije bio je postavljen jedan stol, mi smo svi stajali, a trava je bila bijela od mraza. Kasnije je adaptirana štala, te se nekoliko godina tu slavila sveta misa. Prije je ulaz u crkveno dvorište i u crkvu bio s donje strane crkve, ispod tornja. Taj je ulaz sada bio zatvoren, te se ulazilo s gornje strane crkve. Naravno da mi djeca nismo često išli u grad. Obično je to bivalo prije početka školske godine kada bi se kupovale knjige, teke, odjeća i obuća, i naravno ako bi trebalo ići liječniku. Tada nije bilo televizora, te smo samo iz pričanja starijih čuli kako je i što je porušeno. Čule su se i tada i razne priče: čitava Banjaluka je nad vodom, bit će još jači potres i sve će se potopiti. Nismo na to previše obraćali pažnju, jedino kad bi se ponovno zatreslo, na kratko bismo se sjetili tih priča. A tih dana bilo je dosta potresa, jedan od jačih bio je na samu Staru godinu 1969/70. Ne sjećam se kada sam nakon potresa prvi put otišao u grad, vjerojatno je to bilo na proljeće slijedeće godine. Ali dvije su mi se stvari tada usjekle u sjećanje: nije bilo one velike zgrade ispred koje je polazio autobus. Naime, bila je to stambeno poslovna zgrada koja se zvala Titanik, a koja je bila na mjestu gdje je sadašnja robna kuća Boska. Naime, ta je ogromna zgrada teško oštećena, te je morala biti porušena. Druga stvar je bila Gospodska ulica. Ona je također oštećena, nastojalo se tu očuvati što više objekata, provizorno su sanirane neke trgovine, te su izgrađeni drveni potpornji, slično kao u rudniku, a tuda se prolazilo i bilo je zaštićeno od obrušavanja fasade i krovova.
Katolički vjerski objekti u ovom su potresu strahovito stradali. Najtežu sudbinu doživjela je župska i samostanska crkva na Petrićevcu, te Franjevački samostan. Isti su bili toliko oštećeni da su ruševine morale biti uklonjene, te na njihovom mjestu sagrađena nova crkva i novi samostan. Međutim, ta crkva nije bila dugog vijeka, u ovom je ratu ponovno porušena, a samostan teško devastiran. Sličnu je sudbinu imala i biskupova crkva. Naime, svi smo je tako zvali, a bila je na mjestu današnje katedrale. I ona je morala biti porušena, te je na njezinom mjestu izgrađena sadašnja katedrala. Župska crkva, u tadašnjoj ulici fra Grge Martića, teško je devastirana, ali je sanirana te i danas služi svojoj svrsi. Tadašnja samostanska crkva otaca trapista (tada je bila samo samostanska budući da je župa kasnije utemeljena) također je teško oštećena. Međutim, ona je također sanirana, te i danas služi svojoj svrsi, doduše sad samo kao župska crkva. Župske crkve u Ivanjskoj i Barlovcima znatno su oštećene, nakon potresa sanirane, a preživjele su i posljednji rat.
Mnoge društvene i privatne zgrade su porušene ili teško devastirane. Neke su od njih uspješno sanirane, druge su morale biti porušene. Nakon potresa slijedi obnova u kojoj je sudjelovala cijela bivša država. Pojedini gradovi i države izgradile su o svom trošku neke zgrade. Spominjem samo neke: Sarajevo je izgradilo Gimnaziju, Nizozemska školu u Slatini, Bugarska školu u Novoj Varoši. Nakon potresa izgrađena su potpuno nova naselja: Borik, Starčevica, Naselje Sunca. U Budžaku je podignuto nekoliko stotina drvenih baraka u kojima još i danas mnogi žive. Gradnja novih zgrada obavljana je prema strogim građevinskim propisima, budući da je ovo područje proglašeno trusnim. Nastao je novi grad. Jednom riječju: potres i sve ono što je uslijedilo nakon njega stvorilo je novu etničku i urbanu sliku Banja Luke.
Hvala na pozornosti!
Izvor: Samostan Petrićevac
