Vrhunac liturgijske godine predstavlja upravo Vazmeno trodnevlje. Kroz njega razmišljamo i slavimo otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Počinje s Misom Večere Gospodnje, dostiže vrhunac u Vazmenom bdijenu i završava se Velikom subotom. Na Veliki četvrtak prestaju zvoniti sva zvona i orgulje u crkvama sve do Vazmenog bdijenja. Svetkovina Vazma u godini ima dostojanstvo kao u tjednu dan Gospodnji.
U vazmeno vrijeme ubrajamo:
• Veliki četvrtak (od Mise večere Gospodnje) – spomendan Isusove posljednje večere
• Veliki petak – spomendan Isusove muke i smrti
• Velika subota – dan tišine, molitve i pohoda Božjeg groba
• Uskrs – svetkovina Isusovog uskrsnuća
U našoj župi, Misu Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, zadnji dan korizme i prvi dan Vazmenog trodnevlja, slavili su naši ujaci, franjevci, zajedno s pukom. Misu su pjevanjem i čitanjem animirali mladi framaši. Prije mise se isprazni tabernakul (svetohranište, ormarić u kojem se čuvaju hostije). Pjeva se Slava, a tada zazvone zvona i više ne zvone do vazmenog bdijenja. Nakon čitanja evanđelja može se izvršiti obred pranja nogu. Nakon mise se posvećene hostije, namijenjene za pričest na Veliki petak, prenesu u pokrajnju kapelu ili oltar, zajedno s Presvetim (tj. velikom posvećenom hostijom koja se sprema u tzv. pokaznicu, odnosno dijelom prozirnu ukrašenu posudu, tako da vjernici mogu jasno vidjeti hostiju – Isusa Krista). Također, svi se ukrasi s oltara odnesu. Tada se obično upriličuje barem jednosatno klanjanje, kao spomen na Kristovu molitvu u Getsemanskom vrtu, kada su njegovi učenici pozaspali.
Veliki Petak označava spomen na Kristovu smrt. Na taj se dan u Crkvi oduvijek postilo. Na Veliki petak nema svete mise, nego postoje samo obredi Velikog petka. Svećenik nosi odjeću crvene boje, simbol mučeničke smrti. Obredi započinju u šutnji, bez pjesme. Kada svećenik dođe do oltara, klekne ili legne okrenut licem prema dolje i tiho se moli. Evanđelje na Veliki petak je Muka, i to po Ivanu, koja se čita ili pjeva. Umjesto obične molitve vjernika, čita se točno propisana sveopća molitva, u kojoj se moli za razne potrebe i osobe. Slijedi ljubljenje križa. Donosi se drveni križ, koji se u tri stupnja razotkriva. Svaki put se pjeva: Evo drvo križa…, a narod u šutnji poklekne, te odgovara: Dođite, poklonimo se!; svaki put višim glasom. Nakon toga svaki vjernik dolazi do oltara i klanja se križu ili ga ljubi. Pri tome se pjevaju tzv. prijekori, odnosno pjesme koje označavaju tužbe raspetog Krista za nezahvalnost puka (npr. Puče moj, što učinih tebi…). Zatim slijedi pričest, i to s hostijama koje su posvećene na Veliki četvrtak. Nakon toga se iznosi Presveto (Kristovo tijelo u pokaznici) iz crkve, kao znak Kristove smrti.
Velika subota predstavlja spomen na Kristov počinak u grobu. Vazmeno bdijenje je spomen na Kristovo osloboditeljsko djelo, spomen na Kristovu muku i smrt te njegovo uskrsnuće, po kojima smo i mi vjernici spašeni. Vazmeno bdijenje započinje paljenjem i blagoslovom “ognja bdijenja”, odnosno vatre koja se naloži u blizini crkve, i pripravom uskrsne svijeće, odnosno velike svijeće na kojoj su urezana grčka slova alfa i omega, kao znak da je Krist početak i svršetak svega, te tekuća godina. Zatim svećenik pali uskrsnu svijeću od ognja bdijenja, te s njom ulazi u crkvu. Dok ulazi, tri puta pjeva, svaki put višim glasom: Svjetlo Kristovo!, na što vjernici odgovaraju: Bogu hvala! Pri tome pale svoje svijeće od uskrsne. Nakon toga slijedi hvalospjev svijeći, tzv. Exultet, koji započinje: Ovo je noć… Potom se čitaju biblijska čitanja. Najprije se čitaju tekstovi iz Starog zavjeta, kojih može biti sedam, a nakon svakog se pjeva ili čita psalam, te svećenik moli kratku molitvu. Ipak, broj se tih čitanja može smanjiti na tri, s tim da se izvještaj o oslobođenju iz Egipta ne smije izostaviti. Nakon posljednjeg starozavjetnog čitanja svećenik zapjeva Slava Bogu na visini…, a potom se čita poslanica, pjeva ponovno Aleluja, te slijedi evanđelje. Ponovno se počinju svirati orgulje, pale se svijeće na oltaru te zvone sva zvona. Nastupa, dakle, radost jer je Krist uskrsnuo, pobijedio smrt. Danas se slavi i danja misa na Uskrs. Takva bogata liturgija želi pokazati značenje Kristova vazmenog otajstva (tj. muke, smrti i uskrsnuća), po kojem smo otkupljeni. No kod nas se na Uskrs daleko više pridaje vrijednost običnom poganskom, nekršćanskom folkloru: “uskršnjim” jajima, pilićima, zečevima i sl., nego tajni našega spasenja.
Uskrs je najveći kršćanski blagdan, slavi se središnji događaj kršćanstva: Kristovo uskrsnuće. Uskrs se često naziva i Vazam. Sama riječ vazam dolazi od vuzem (uzeti), odnosno označava da se nakon dugog vremena posta (post se u korizmi, i to ne svugdje, prekidao samo na Veliki četvrtak) opet može uzeti meso. Postoji određena razlika između Vazma i Uskrsa. Dok Uskrs označava sam dan kada se slavi Kristovo uskrsnuće, Vazam je širi pojam i označava cijelo otajstvo spasenja – Kristovu muku, smrt, uskrsnuće i proslavu. Blagdan Uskrsa se ne slavi svake godine u isto vrijeme. Danas se on slavi u prvu nedjelju nakon prvog proljetnog punog mjeseca (uštapa). Budući da prvi proljetni uštap može biti između 22. ožujka i 25. travnja, to znači da blagdan Uskrsa može pasti samo unutar tog vremena. Skrušene molitve, procesije, obredne vatre, blagdanski spravljena jela i kolači i njihov blagoslov u uskrsnoj košari, bojenje uskrsnih jaja, uskrsno čestitanje i darivanje te pjesme u slavu Uskrsa tek su dio pučkih uskrsnih običaja. Za Uskrs se odlazi na jutarnju misu ili se na Veliku subotu odlazi na svečano vazmeno bdjenje. Na sam Uskrs tradicijski se blaguje šunka, često domaći kruh te slastice. Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje.
Neka vam je blagoslovljen i čestit Uskrs!
Ivana Lukenda
