Tako je skoro punih dvadeset godina živio sam za sebe kao trapnik Nikada nije izlazio, a ljudi su ga viđali samo rijetko kada. Tu su ga mnogi vrlo iskreno željeli nasljedovati u njegovoj trapnji. Pojaviše se tu i neki drugi od njegovih znanaca koji su provalili i silom izdigli vrata. Tada je Antun izašao kao iz nekog svetišta posve udubljen u duboka otajstva, posve prodahnut Bogom. Tada se prvi puta izvan zidina pokazao onima koji su došli k njemu. Kad ga ugledaše, čudili su se što mu tijelo ima nekadašnji izgled i što nije podbuhnut kao čovjek koji živi bez svakoga gibanja. Na njemu se nisu vidjeli tragovi posta i borbe sa zlodusima, jer je izgledao upravo onako kako su ga poznavali iz onog vremena prije nego što se povukao u samoću. Njegovo unutrašnje raspoloženje bijaše posve obično; nije postao ni mrzovoljan niti ga je napustila njegova radost; smijeh mu je bio neusiljen i nije bio sramežljiv. Kad je ugledao veliko mnoštvo, nije se zbunio i nije se moglo opaziti da je bio radostan što ga ozdravlja toliko ljudi. Štoviše, pokazivao je posvemašnje ravnovjesje i promišljenost te njemu svojstvenu sigurnost. Gospodin je našem Antunu podijelio dar prijateljskog saobraćanja s ljudima pa je tako tješio mnoge ožalošćene a druge je, koji su međusobno bili zavađeni, izmirivao da su se čak i sprijateljivali. Svima je, međutim, naglašavao kako ništa zemaljsko ne smiju pretpostavljati ljubavi Kristovoj. U svom je obraćanju slušaoce poticao kako uvijek treba da imaju na pameti buduća dobra i čovjekoljublje što nam ga je Bog iskazao, kad „ni svog Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao.“ (Rim 8,32) Mnoge je pridobio da su se posvetili pustinjačkom načinu života. Tako tada nastadoše na gorama samostani i pustinju napučiše monasi – samostnici koji su sve ostavljali što su imali i opredijelili se za život na nebu. (Usp. Heb 12,23)
Kad je jednom zgodom morao preći preko kanala kod Arsinoe – bilo mu je potrebno jer je želio pohoditi braću – spomenuti je kanal bio pun krokodila. Antun je izrekao jednu molitvu te je sa svojim pratiocima prešao a da se nikome od njih nije ništa dogodilo. Kad se nakon toga vratio u samostan, ponovo se prihvatio istih ozbiljnih i korisnih poslova. Neprestano je držao nagovore: kod onih koji su već postali monasi razvijao je spremnost, a kod drugih je mnogo pridonio tome da su zavoljeli trapnju. Tako po snažnu utjecaju njegove riječi nastadoše vrlo brojni samostani koje je on vodio poput oca.
Izvor: iz knjige “Život svetog Antuna Pustinjaka” sv. Atanazije
