Kad je Svetac zatim krenuo dalje, više nije vidio nijedne utvare, nego pravo zlato koje bijaše bačeno na njegov put. Samome sebi nije znao objasniti: da li mu je to nastavio opaki neprijatelj ili neka viša sila koja ga je kao borca htjela prokušati da bi se tako dostatno pokazalo đavlu da mu nije stalo ništa ni do istinskoga blaga, a to ni nama nije poznato; u svakom se slučaju ondje našlo zlato. Antun se začudio velikoj količini, ali je preko toga prešao kao preko vatre i onuda prošao a da se nije ni okrenuo. Štoviše, tako je počeo trčati i toliko se odanle udaljio da ono mjesto nije više mogao vidjeti. Njegova je odluka postajala sve jačom i tako se žurio na planinu. Ondje je s druge strane rijeke naišao na neki bedem koji je zbog odužega vremenskog razdoblja bio pun različitih gmazova. Tu se zaustavio i nastanio. Gmazovi su se, odmah, međutim razišli kao da ih je netko rastjerao Silom je otvorio ulaz i pripravio kruha za šest mjeseci- tako ljudi postupaju u egipatskoj Tebi i često im hljebovi i po šest mjeseci ostanu svježi – a unutra je imao vode. Isto je tako unutra bio toliko sam kao da je utonuo u neki podzemni hram. Napolje nije izlazio, a nije vidio ni da bi tko onuda prolazio. Dugo je vremena tu živio u strogoj trapnji. Samo je dvaput godišnje odozgor kroz zdanje dobivao svoj kruh.
Svojim znancima koji bi ga posjetili nije dopuštao da ulaze unutra. Zato su oni gdjekada cijele dane i noći proboravili vani i slušali ikako su ondje cijele čete galamile i bješnjele, zahtijevale i vikale: »Odlazi iz našega kraljevstva! Što radiš ovdje u pustinji. Ta nećeš izdržati naše navaljivanje! S prva kraja su oni koji su stajali vani pomišljali na to da su se s Antunom borili neki ljudi koji su do njega došli pomoću ljestava. Kad su se sagnuli i pogledali kroz jednu pukotinu, nisu nikoga opazili; zato pomisliše da bi to mogli biti zlodusi te su, silno prestrašeni, pozvali Antuna u pomoć. On je većma slušao njih i nije mario za zloduhe. Došao je blizu vrata i ljudima rekao neka se raziđu bez straha. Rekao im je da zlodusi prave ovakve opsjene da bi zbunili one koji su plašljivi. Rekao im je: »Prekrižite se i mirno se odavle udaljite, a njih ostavite da sami sebi budu ruglo.« Posjetnici su se na- to udaljili zaštićeni znakom sv. križa. Antun je ostao unutra, a zlodusi mu nisu nanijeli ni-kakve štete; nije se umorio od borbe, jer ga je ohrabrilo viđenje što ga je imao odozgor. Neprijateljeva slabost je za nj predstavljala u naporima veliko olakšanje i oboružala ga novom gorljivošću. Njegovi su znanci uvijek iznova mislili da će ga naći mrtva ali su čuli kako pjeva psalam: »Pogani me okružiše. Imenom ih Gospodnjim uništih.« (Ps 67, 2. 3; 117, 10)
Izvor: iz knjige “Život i djela sv. Antuna Pustinjaka” sv. Atanazije
