Marija Paulina Agonizig od Srca Isusova rođena je u Italiji, a svoj je redovnički poziv osjetila u Latinskoj Americi.
Rođena je 16. prosinca 1865. godine u gradu Vigolo Vattaro na sjeveru Italije. Njezin otac Antonio Visintainer i majka Anna Pianezzer dali su joj ime Amabile Lucia. Kao i većina ljudi u tom području, i oni su bili vrlo siromašni i pobožni katolici.
Kada je Amabile napunila desetu godinu, njezina se obitelj povezala s još nekolicinom obitelji, te je njih stotinjak tada emigriralo u državu Santa Catarina (Sveta Katarina) u Brazilu. Svi su se naselili na jedno, do toga trenutka nenaseljeno područje, koje su nazvali Vigolo kao sjećanje na grad koji su u Italiji napustili. Njihov novi život je tek trebao početi.
Još kao malo dijete Amabile je pokazivala svoju pobožnu i dobru narav, često je govorila o služenju Bogu, a nakon što je u 12-oj godini primila sakrament svete pričesti počela je redovito pohađati sate vjeronauka, posjećivati bolesne i nemoćne te čistiti kapelu. Nikada nije dobila priliku za obrazovanje na višoj razini, ali je svoju ljubav prema vjeri, siromašnima i beskućnicima u potpunosti naučila držeći se Knjige nad knjigama.
U srpnju 1890. godine stvari se počinju dramatično mijenjati. Ona i njezina prijateljica Virginia Rosa Nicolodi započele su brigu o ženi koja je bolovala od raka. Njihov duhovni vođa, isusovac po imenu Luigi Rossi pitao ih je žele li postati redovnice i svoj život posvetiti Bezgrešnom Srcu Marijinu što su one bez oklijevanja potvrdile. Baš u to vrijeme česta žeđ i pojačano mokrenje postaju velika smetnja u životu Ambalie. Obolila je od šećerne bolesti.
Otac Rossi je zahvaljujući mnogim donacijama uspio osigurati malu kuću u kojoj su započeli redovnički dani, a s njima je bila i bolesna žena sve do kraja svoga života. U kući im se kasnije pridružila i treća članica Teresa Maule. Upravo su u tom trenutku osnovale Družbu malih sestara Bezgrješnoga začeća uz blagoslov vlč. Jose de Camargo Barrosa, biskupa Curitibe. Amabaile je uzela redovničko ime Paulina, a nakon što je proglašena poglavaricom reda dobila je i titulu Majka Paulina.
U to vrijeme su simptomi dijabetesa postajali sve mučniji za sestru Paulinu. Često mokrenje, neprestana žeđ i neočekivano mršavljenje bili su dokaz bolesti o kojoj se tada vrlo malo znalo, a inzulin je otkriven tek kasnije, 1921. godine.
Svetost života i apostolska revnost majke Pauline i njezinih sestara privukli su mnoge bez obzira na siromaštvo i poteškoće u kojima su živjeli. Majka Paulina se uskoro počela brinuti i za siročad, djecu bivših robova, te stare i napuštene robove.
U svibnju 1933. godine majci Paulini je dodijeljena titula časne majke utemeljiteljice, a dobila je i Dekret o pohvali Svete Stolice. Međutim, zdravlje joj se stalno pogoršavalo. Godine 1940. ostala je bez jednoga prsta na ruci, a potom i bez cijele desne ruke.
Zadnju godinu svoga života je oslijepila nakon čega je uskoro i umrla – 9. srpnja 1942. u 76-oj godini života. Posljednje riječi su joj bile: „Božja volja će biti izvršena.”
Majku Paulinu je svetom proglasio sveti papa Ivan Pavao II. u Vatikanu, 19. svibnja 2002. godine. Smatra se zaštitnicom dijabetičara.
Izvor: Samostan Petrićevac
Prijevod s engleskog
