Kad god je neki svetac ili biblijski lik želio osluškivati Božji glas u svojoj unutrašnjosti, uvijek su se distancirali od drugih ljudi tražeći samoću. Ponekad bi otišli u neku osamljenu šumu, pustinju ili planinu. Trenutak iz života proroka Ilije je najpoznatiji primjer ovakve samoće. Bog izričito traži od Ilije da na planini stane pred Gospodina koji će tim područjem proći. Tada se Bog otkriva Iliji. Svetopisamski tekstovi taj trenutak opisuju kao snažan i silovit vjetar koji je pomjerao planine i rušio stijene pred Gospodinom – ali Gospodin nije bio u vjetru; nakon vjetra uslijedio je potres, a nakon toga i vatra – ali Gospodin nije bio u vatri; nakon vatre uslijedio je tihi govor.
Čak se i Isus tijekom svoje agonije u vrtu distancirao od apostola kako bi mogao razgovarati sa svojim nebeskim ocem.
Da bismo čuli Božji glas u našoj duši, moramo utišati izvanjsku buku jer, kao što smo vidjeli na Ilijinu primjeru, Boga se ne čuje lako u silovitoj oluji, vatri ili potresu, nego u miru.
Trebali bismo se često sjetiti ove jednostavne istine i iskoristiti svaku priliku koja nam se pruža za provođenjem vremena u samoći, daleko od izvanjskoga svijeta. Vrijeme samoće možemo promatrati kao Božji dar i priliku za produbljivanje našega odnosa s njim.
Tišinu ponekada može biti teško izdržati, ali kada je prepoznamo kao trenutak u kojemu nam se Bog obraća, tada nam Njegova prisutnost može donijeti mir i utjehu. Budimo mudri iskoristimo ovo vrijeme tako da na kraju urodi obilatim plodom čija dobra ćemo uživati ne samo mi, nego i naši bližnji. U tom duhu, otvorimo se Bogu i razgovarajmo s njim u samoći i neka nam je blagoslovljeno ovo itekako milosno vrijeme.
Prijevod s engleskog
Izvor: Samostan Petrićevac
